Igor Vujatović: Od toliko plačća, malo tog se vraća

Kroz metaforu ovce su nam nevjerojatno slične. One su živa bića, kao vi i ja, od krvi i mesa, imaju svoje potrebe: od smještaja, brige, zajednice, hijerarhije, hrane, vode, imaju potrebe za razmnožavanjem, brinu jedne za druge i sukladno se tome ponašaju nalik na ljude. One su bića stada baš kao što smo mi društvena bića. Kao što mi živimo u svojoj zajednici, tako su i one potrebne jedna drugoj da bi se zaštitile. No, što se događa ako jedinku izdvojite, ako ju maknete iz zajednice i prepustite samoj sebi, ako ju samo iskorištavate, ne vraćajući joj ništa osim stvari koje joj nisu možda ni potrebne?

Porez je u suštini dobra stvar. Osmišljen je kao sustav putem kojeg svatko od nas društvu daje dio svoje zarade, dobitka, onoga što ima za opće dobro, kako bi društvo zajednički funkcioniralo: bogati siromašnijima, radno sposobni onima koji nisu. Novac se kreće kroz institucije kako bi kako bi bio iskorišten tamo gdje je najpotrebniji – od školstva, znanosti, sporta, zapošljavanja… Nažalost, upravo ti veliki resursi i kapital se nalaze u državnoj blagajni, bankama, u rukama ljudi kojima je često vlastiti interes ispred dobrobiti zajednice. Svakoga dana slušamo o korupciji i pri­jevarama koji se događaju kao da je to nešto potpuno normalno. Takva vijest je informacija, sutra biva zaboravljenom i umjesto nje dolazi druga. Zakoni se oblikuju kako bi pogodovali bogatima, koji postaju još bogatiji. Sav taj silan novac mora od nekuda dolaziti. Obično ga moraju dati „mali“ ljudi koji najčešće jedva preživljavaju. Politika na taj način, kroz represijske adminis­trativne institucije, upravlja nama ljudima kao s brojkama, ne kao s ljudskim bićima. Svatko od nas je barem jednom bio pod određenim brojem klasificiran na ovaj ili onaj način, gledao je iza pulta osobu koja nema nimalo strpljenja za ono što je ljudsko, nego nas je strpala kao komade papira na hrpu, kao statistiku, kojoj je posao naplatiti i napraviti ono što joj je rečeno. Sustav je nemilosrdan. Nije lako raditi i priskrbiti životni minimum, a još je teže biti bez posla. Kao stado ovaca šišaju nas, uzimaju bez pitanja, najčešće u pisanom obliku s pečatom i potpisom, uzimaju nam tako kao ovci vunu i ostavljaju nas na hladnoći pa kako nam bude, bude. Uvjeren sam da se svatko od nas barem jednom osjećao prevarenim, izmanipuliranim, a samo smo htjeli truditi se, raditi, za sebe, za zajednicu, za ljude koje volimo i cijenimo.

Drugi problem kojim se bavi ovaj rad je nepravda koja se događa u današnjem društvu. Naime, isti taj novac koji bi mogao pomoći velikom broju ljudi ne završava na mjestima na kojima bi trebao završiti. Veliki se novac ulaže u “napredak” , ali je paradoksalno da ljudi koji ga provode često uzimaju „komad kolača“, tako da ponekad na kraju ne ostane gotovo ništa. Puno se truda i napora ulaže u pokretanje novih projekata, koji su često sami sebi svrhom. Realno bi bilo najbolje da se štedilo i racionalno ulagalo, umjesto uzimalo i trošilo, možda bi jednoga dana taj kapital bio vrjedniji i poslužio za plemeniti cilj ili za sveopću dobrobit. Na ovaj način uzet izmanipuliran, često završi tamo gdje ne treba biti, gdje je nepotreban i gdje ga je besmisleno ula­gati, kao ovca kojoj je vraćena vlastita vuna. Treći problem kojeg se želim dotaknuti je obnavljanje i vraćanje prirodnih resursa i ne uzimanje više od onoga što nam je potrebno. Ako porušimo šumu, onda je logično zasaditi novu, ako is­crpimo zemlju, onda je logično ponovo ju nahraniti, isto je s ljudima i životinjama. Sve što činimo sada, utjecat će na budućnost, ne samo oko nas, nego na globalnoj razini. U prirodi ne postoje granice koje smo mi ljudi umjetno postavili, svi smo povezani i ovisni jedni o drugima. Mi ljudi, kao inteligentna bića trebali bismo brinuti o sebi i svijetu oko nas, no često to nije tako. Ne samo da uzimamo i ne vraćamo, nego nas nije briga što će biti sutra, a kamoli u budućnosti. Neophodno je paziti i misliti na ono što radimo, vraćati što smo uzeli na način da se ponovno obnovi. Moramo misliti jedni o drugima kako bi nam bilo bolje.

Igor Vujatović

ŽIVOTOPIS

Igor Vujatović rođen  je 21.01.1988. u Bjelovaru. Odrastao u Hercegovcu, a Školu primijenjene umjetnosti i dizajna  završio je u Zagrebu gdje je upisao i Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 2015. godine u klasi izv. prof. art. Svjetlana Junakovića. Tijekom studija sudjelovao je na nekoliko zajedničkih izložba kao što su:  ‘IlustrAlu’ – izložba ilustracija studenata ALU 2012. godine, „Neue Crotaishe kunst“ 2014., izložba „8 profila“ nove generacije likovnih umjetnika, sudjelovao je u projektima izrade plakata za predstavu „Orfej i Euridika“  koji je pobjedio na natječaju i  izašao u javnost za „Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski“ (2014.), na zajedničkoj izložbi lokalnih umjetnika na području Garešnice, a nakon završetka studija izlagao je na izložbi ARThoc – suradnje Akademije likovnih umjetnosti i Galerije Klovićevi dvori.

Kontakt: igor.vujatovic1@gmail.com